kotač, mehanička naprava okretanjem koje se omogućuje izvršenje nekog rada (pokretanje nekog tijela) uz primjenu manje sile. Tako je npr. sila trenja (otpora gibanju) vozila pri kotrljanju (vozila s kotačima) znatno manja od sile trenja vozila koje kliže podlogom; par ili niz kotača različita promjera, u međusobnom dodiru (zupčanici) ili posredno, preko remena (remenice) ili užeta (koloture), omogućuje prijenos sile u najpovoljnijem iznosu; primijenjen kao zamašnjak, kotač svojom tromošću ujednačuje nejednolike pogonske sile, čime je rad stroja (npr. parne lokomotive) ili uređaja (npr. kolovrata) mirniji, a ekonomičnost sustava povećana. Naziva se još i kolo, a osim s prijevoznim sredstvima (kolima), razvoj kotača povezan je i s iskorištenjem vodene energije (vodeničko kolo), te za obavljanje različitih poslova (npr. lončarsko kolo). Svrstava se među tzv. jednostavne strojeve (uz polugu, klin i dr.), na načelima kojih počiva rad svih današnjih strojeva pa je time i jedan od najznačajnijih tehničkih izuma čovječanstva.
Kotač može biti jednostavan, u obliku kružne ploče, ili sastavljen od glavine, oglavlja i vijenca (obruča). U glavini se nalazi ležaj osovine (kotač se okreće neovisno o osovini) ili je osovina čvrsto usađena u glavinu (kotač se okreće zajedno s osovinom). Oglavlje spaja glavinu s vijencem, a može biti izrađeno kao ploča (puna ili olakšana otvorima), ili sastavljeno od nekoliko masivnih radijalnih krakova (žbice, ramena, paoci) ili od većega broja tankih žičanih žbica (npr. kotač bicikla). Ondje se kotač sastoji samo od glavine na koju je nasađen vijenac pa nema oglavlja. Oblik vijenca ovisi o vrsti i namjeni kotača: npr., u običnih je kotača gladak, u zupčanika je nazubljen na obodu, automobilski kotač ima oblik žlijeba, u koji pristaje guma sa zračnicom ili bez nje, željeznički kotač ima vijenac za vođenje po tračnici, a brodski kotač, kakvim su se, primjerice, pokretali prvi parobrodi, opremljen je i pokretnim ili nepokretnim lopaticama. Kotač je najčešće od metala (čelik, sivi lijev, aluminij i dr.), izrađen lijevanjem, kovanjem ili zavarivanjem, a može biti i drven, obično s vijencem ojačanim čeličnim obručem (npr. kotači zaprežnih vozila).
Razvoj kotača bio je polagan, ali stalan na gotovo cijelom planetu. Njegov je preteča trupac, s pomoću kojega se podmetanjem i kotrljanjem ispod teških tereta olakšava njihovo pokretanje. Pojava kotača vezana je uz kola kao prijevozno sredstvo. Najstariji prikazi kotača pronađeni su među ostatcima središnjoazijskih kultura (Ur, oko 2700. pr. Kr.), puna su oblika i slični onima iz mlađega kamenog doba, nađenima u tresetištima sjeverne i zapadne Europe. Oko 1700. pr. Kr. taj se izum proširio do Kine i Egipta, a prvi kotači sa žbicama pojavljuju se na prikazima borbenih kola starih Rimljana (oko 300. pr. Kr.). Značajan korak u razvoju kotača bilo je uvođenje ojačanja vijenca metalnim prstenom (bronca, čelik), koji je povećao čvrstoću kotača i njegov otpor habanju. Prije europskih istraživanja na pacifičkim otocima kotač nije bio poznat; pretkolumbovske kulture Amerike poznavale su princip kotača, ali nisu nikada razvile njegovu primjenu. Za prijenos gibanja i sile u različitim napravama (vitlo, kolotur), kotač se rabi još od antike.
